Skretnice života – Nina Šegota

Svim ratnicama i ratnicima, ovdje dolje i tamo gore te svim njihovim suputnicima liječnicima. medicinskim sestrama i tehničarima, koji su u 99 posto slučajeva imali dobre namjere

Mojoj majci i mom suprugu, koji su hodali uz mene na svim mojim rubovima smrti

„Ovako nešto vidim treći put u karijeri, najbolje bi bilo da odete na Kamenita vrata pomoliti se Bogu jer nema šanse da ovo preživite!“, bile su riječi liječnika čije mi se lice, ustiju punih sendviča kojeg je jeo dok mi je radio vaginalni ultrazvuk, zauvijek urezalo u sve vrste pamćenja.

Prošlo je više od desetljeća otkako mi je izgovorena ta rečenica i postavljena dijagnoza raka jajnika. U dobi od 28 godina, dobi u kojoj rak voli konzumirati mlado tijelo, sve je bilo nejasno, neopipljivo i neobjašnjivo, a ovu priču pišem sada kad su mi mnoge stvari mnogo jasnije, sada kada je u općoj javnosti objavljen rat prema našim liječnicima i zdravstvenim djelatnicima, kad je naš narod počeo svakodnevno vičući iskazivati nezadovoljstvo – stereotipno ne znajući zbog čega je nezadovoljan, ne znajući razgovjetno izgovoriti niti jedan argumentirani razlog.

Moje putovanje kroz ovu dijagnozu, baš kao i svake druge osobe koja je s rakom putovala, bilo je zastrašujuće. Ne samo moje, nego i svih onih koji su me tada držali za ruku. More isplakanih suza, potpuna paraliziranost strahom, neizvjesnost i gubitak bilo kakvog prava na planiranje. Naravno, tijekom cijelog putovanja je rečenica s početka priče urlala pred mojim očima kao transparenti koje ovih dana gledamo po trgovima naših lijepih gradova, okaljanih uvredama, nepotrebnim preispitivanjem nečijeg porijekla, roda i broja. No, srećom, to je bila jedina takva rečenica. I iako je uklesana u kamenje mojih misli, njezin autor, koji je nažalost još uvijek jednako tako uklesan u hrvatski zdravstveni sustav, bio je iznimka među onima koje sam srela u ovoj priči i koji su mi zajedničkim snagama izgradili – skretnicu.

Rak je došao tiho, hodajući na prstima. Bez ijednog znaka i simptoma. Neću reći da sam ga otkrila slučajno jer smatram da slučajnosti ne postoje, reći ću jedino da me netko tamo gore poslao nekom ovdje dolje radi drugih problema koje sam tada imala, a taj donji me po hitnom postupku poslao onom nultom gospodinu, autoru sadržaja iza navodnih znakova. No, već par dana nakon početnog šoka, za ruku me prvi primio prof.dr.sc. Ante Ćorušić i odmah me saslušao, sagledao, pregledao, obradio… i tako u nekoliko ciklusa. Naime, bilo mu je stalo. Ne samo do mene, bilo mu je stalo i do moje djece koja su zapela tamo negdje u budućnosti. I tako je on, kojem danas javno vrijeđaju kompetencije koje ne znaju ni pojasniti, odlučio da će mi spasiti život – i to je i učinio. Njegov individualni pristup koji je, vjerujem, tijekom svoje kirurške karijere imao prema svim svojim pacijenticama, sačuvao je ne samo moj život, već i moju želju da jednog dana postanem majka. Nije me rasporio, povadio mi sve ženske organe, zašio i otišao na pelinkovac. Ne, operirao me satima i satima kako bi mi omogućio ne samo da preživim, već i da – živim.

Iduću je skretnicu kreirala prim.dr.sc. Višnja Matković, onkologinja i jedna od najtoplijih i najstručnijih liječnica koju sam ikada srela. Znamo da je kemoterapija „pomalo“ zeznuta stvar – od koje se raspadneš na komadiće i pretvoriš u nekog na koga drugi ne bi ni bicikl naslonio. Od prvog je dana bila uz mene, složila mi najbolji koktel i čak na njega nataknula mali šareni papirnati kišobrančić.

Prvi ciklus kemoterapije započeo je jednog hladnog, zimskog dana. Dani su prolazili u ledenim kočijama, u meni su živjele igle, ali mi je ona tu svakodnevicu učinila toplom i sunčanom. Kad bi me pustili van, hodala bih oko Jaruna, vjetar bi mi kidao kosu u pramenovima, na glavi bi ostajale rupe koje nitko nije mogao zakrpati, ali ona je krpala rupe u mojoj unutrašnjosti svojim pozitivnim stavom i optimizmom. Neću zaboraviti trenutak kad smo se pozdravile, dan kad je sve završilo i kad su igle napokon nestale. Došla sam joj po otpusno pismo, ćelava, blijeda i mršava, a PTSP, moj kasniji najbolji prijatelj, već se negdje nazirao iza ušiju. Nasmijala mi se i rekla: „Vidiš da smo ga pobijedile.“

Ubrzo se nagomilalo nekoliko dobrih godina. Strah od recidiva je bio sveprisutan, hipohondrija jednako tako, anksioznost se farmakološki liječila, ali život je bio postojan. Želja za majčinstvom bila je neopisiva, a kako su mi njenu realizaciju omogućili prethodno spomenuti hodajući anđeli, upustila sam se u to poglavlje bez imalo straha, po prethodno dobivenom odobrenju drage primarius i mr.sci. Darka Husara, pametnog, stručnog i praktičnog ginekologa koji je po najvišim mogućim standardima pratio moje trudnoće i bio prva dadilja mojoj dječici. Najviše osuda me sustiglo upravo tada jer „opća javnost“ nije mogla shvatiti kako se usuđujem biti majka „ovakva bolesna“ – naime, bolestan u uvjerenjima drugih ostaješ zauvijek. Nitko nije uzimao u obzir to da imam novu skretnicu, na kojoj me uz dr. Husara čekao i dr. Marijo Čukelj, ginekolog koji od poroda napravi čisto slavlje, dok svojim znanjem i iskustvom pomaže na svijet donijeti dijete na najbezbolniji mogući način.

Oba sina rodila sam prirodno, vaginalno, bez epiduralnih i ostalih „ih“, a koliko god ovo plitko zvučalo, na to sam izuzetno ponosna i to su mi omogućili upravo ranije spomenuti liječnici, ohrabrivši me i uvjerivši da ja to mogu. I bili su u pravu, zar ne? Dječica su rođena s raznim dijagnozama, ali srećom ništa s čim se nećemo moći boriti jer zna se da se majke bore kao lavice i da svakog neprijatelja pojedu kao lavice. Naravno, tu je i skretnica koju su mi šarenim kredama na podu iscrtale prof.dr.sc. Andrea Cvitković Roić, dr. Milana Smiljanić-Gaberšnik, prof.dr.sc. Mirjana Turkalj i ostali koji za moju djecu pronalaze najbolja moguća rješenja. Lavice nikad ne idu same, idu u čoporu, a one su bile i ostaju moj. Na njih uvijek mogu računati i uvijek slijedim njihove upute jer su – ispravne.

Kud bi sreće bilo da je to bio kraj. Život nije tako posložen, čak ni kod onih koji nam se čine bezbrižni. Nekoliko godina poslije počeli su nekakvi čudni simptomi u čitavom mom sistemu. Mršavila sam, nisam imala apetit, kosa je ponovno otpala, koža je bila siva, a ja iznutra crna. Što god bih radila da se „popravim“ bilo bi uzalud. Boljele su me oči, zglobovi i kosti, ispadalo mi je vidno polje, a umor – umor je bio nepodnošljiv. Koliko god bih se odmarala, bila bih još umornija. Došao je i sram, nemogućnost da ni sebi ni svojim bližnjima priznam da bih mogla opet biti bolesna.

Tako sam krenula na novo putovanje – ono u kojem lutaš u potrazi za objašnjenjem jer intuicija ne vara, svatko od nas zna ako s njime nešto nije u redu i nitko nas ne bi trebao uvjeravati u suprotno. Već smo vidjeli da svako putovanje donosi nove skretničare pa su tako u moj život došli prof.dr.sc. Željko Krznarić, prof.dr.sc. Silvija Čuković Čavka, doc.dr.sc. Marko Brinar, dr. Dora Grgić, prim.dr.sc. Nikša Turk i svi ostali prekrasni gastroenterolozi iz KBC-a Zagreb. Oni nisu rekli „nije ti ništa“, oni me nisu poslali doma s antidepresivima – oni su mojim problemima pristupili ozbiljno i smjestili me u okrilje sigurnosti. Dijagnoza je vrlo brzo postavljena – kronični autoimuni ulcerozni kolitis. I tada kreće tulum. Posao, kuća, bolnica bili su i još uvijek jesu moja standardna ruta, ali zahvaljujući vrhunskim liječnicima i medicinskim sestrama na gastroenterologiji bolnice Rebro, tu rutu ne prelazim na autopilotu već između pojedinih stanica zaista – živim. Živim, prihvaćam, guram i vjerujem, bez obzira na to što kod ovakve bolesti nikad ne znaš što donosi sutra jer je divlja i nepredvidiva. I molim one koje sam slučajno izostavila da se ne naljute – objašnjenje je na kraju ovog članka.

Godine i godine na kortikosterodima, antibioticima i različitim suportivnim lijekovima nisu urodile plodom, ali nikog nisam krivila za to, posebno ne njih koji su davali sve od sebe da mi pomognu i zajednički sa mnom dogovarali i isprobavali terapijske opcije. Svaki put kad sam hodala na samom rubu smrti, oni bi došli u moju bolničku sobu i nasmijali me, a čak nisu ni doktori klaunovi. Danas sam na biološkoj terapiji s kojom su me spasili, često se viđamo i nekako ne znam kako bih uopće više živjela bez njih, njihove pozitivne energije i nasmijanih lica, bez njihovih očiju koje iznad rubova kirurških maski ulijevaju neizmjerno povjerenje. Odgovorno tvrdim da na sve njih trebamo biti ponosni i da su stručni uzor svjetskih razmjera.

Kroz trnje su me pratili i svoje ruke poderali i mnogi drugi prekrasni vrhunski liječnici, poput kardiologa prim.dr.sc. Ivana Sokola, dermatologa dr. Borne Pavičića, pulmologinje dr. Morane Kosanović-Bajić i pulmologa dr. Radovana Zrilića, koji su uz mene bili i svoju stručnost mi poklanjali kod svih komplikacija kolitisa te tijekom i nakon teškog COVID oboljenja koje je ostavilo trajne posljedice i bilo je, blago rečeno, jedno strašno iskustvo. Jasno je vidljivo kako me još uvijek ništa nije ubilo, a to mora da je radi skretničara, ne zato što sam uporna kao konj, zar ne? Naravno da je postojala dobra volja i vjera s moje strane, ali zasluge za kvalitetu života koju postižem zasigurno nisu samo moje. Danas još uvijek radim, penjem se, stvaram, studiram psihoterapiju, čitam, pišem, smijem se i letim. Usudim se jer znam da mi leđa čuva vojska prvih redova.

Izdignuti se iz pepela moguće je i više puta, no nikad u tome nismo sami, uvijek tu postoji još netko tko nam pruži ruku kad nam koljena otkažu jer bi nam u protivnom iz pepela virila samo glava. Baš zato, u mjesecu svibnju u kojem obilježavamo Svjetski dan raka jajnika i Svjetski dan upalnih bolesti crijeva, koji je ove godine nažalost prepun nepristojnih i nepromišljenih kritika upućenih zdravstvenim djelatnicima, voljela bih nas vidjeti složne. Voljela bih vidjeti kako se pojedinačna, individualna mišljenja javno izlažu bez da se pritom nekoga treba vrijeđati. Možemo reći što mislimo, možemo dati podršku kome god želimo, ali bez da nužno pljujemo druge i preispitujemo njihovu stručnost. Vrijeđanje drugih ne pojačava snagu onog što zastupamo, niti njeguje našu autentičnost.

Hajdemo ovoga svibnja zajednički slaviti život, slaviti pobjedu nad bolesti, slaviti sve one koji su nas napustili jer su bili potrebniji negdje tamo gore gdje ćemo ionako svi završiti, slaviti one koji su bili uz nas kad smo bili na samome dnu. Možemo ovoga svibnja jednostavno slaviti samo to što je – svibanj. Slaviti ljeto, slaviti sunce, toplinu, probuđenu prirodu i umijeće življenja. Nemojmo se verbalno klati jer, kako je jednom jedan moj poznanik, dr. Jurica Toth, rekao u svome izlaganju: „Svi smo mi jednom bili ili ćemo biti pacijenti“. Imajmo to na umu, nemojmo odašiljati riječi mržnje, zadržimo fokus i poštujmo poklonjene nam skretnice i skretničare koji su ih za nas konstruirali.

Na kraju, svim svojim IBD suborcima od srca želim još jače štitove i još snažniji optimizam u borbi protiv ovih čudnovatih bolesti koje su baš nas odabrale i u nama se naselile. Možda jednom saznamo zašto je to tako, možda otkrijemo smisao svega što proživljavamo. U međuvremenu – usudite se letjeti jer vas čuvaju.

P.S. Ukoliko sam ikoga izostavila imenom i prezimenom, nije namjerno i duboko se ispričavam, IBD uzrokuje „moždanu maglu“ zbog koje se ponekad ne mogu svega jasno sjetiti, a ni COVID baš nije pomogao u očuvanju pamćenja. Nekad to uopće nije loše, ali u ovom slučaju se ispričavam

Nina Šegota

Facebook Komentari