Važnost psihološke potpore u liječenju UBC
Jadranka Orehovec, univ.spec.clin.psych.
(Sveučilišna specijalistica kliničke psihologije)
Savjetovalište Taura
Kronično oboljenje – kroničan izvor stresa
Nakon tjeskobna perioda pojave prvih simptoma, strahovanja, te neugodna i stresna perioda postavljanja dijagnoze, osoba se suoči sa činjenicom: Imam Crohnovu bolest. Imam Ulcerozni kolitis. Teške riječi uzdrmaju njen dotadašnji, poznati život i sa strepnjom se pita: Što ova bolest znači za moj život? Što će biti sa mnom? Kako se suočiti s ovim?
Do jučer je bila zdrava, s uobičajenim životnim izazovima, a „preko noći“ postane oboljeli sa mnogim dodatnim brigama, ograničenjima i neželjenim promjenama. Posebno doživi bolest kao „prijelomnu točku“ ako je onemogući u ostvarivanju važnih životnih ciljeva (npr. aktivnog bavljenja sportom), ili ako se bolest javi naglo, s teškom slikom koja zahtijeva hospitalizacije ili kirurška liječenja. Sve je to šok za osobu (i njenu obitelj). Izmiče joj „stari“ život (prije dijagnoze), a još ne zna kako će (točno) izgledati njen novi život (s oboljenjem).
Bazična potreba svih nas je osjećati se sigurno, zdravo, dobro i u kontroli – kako sa svojim tijelom, tako i sa svojim životom u cjelini. Kronično oboljenje ugrožava te potrebe i predstavlja kontinuirani izvor stresa oboljelom.
U procesu prilagodbe osoba prolazi cijeli spektar emocija. Od početnog šoka, poricanja i nevjerice („Ne može biti. Sigurno je kriva dijagnoza.“). Ljutnje i otpora („Zašto baš ja?!“). Uznemirenosti, straha, tjeskobe („Što će biti sa mnom?). Svi su ti osjećaji prirodne reakcije pri nošenju sa značajnijim životnim stresorima koji opterećuju naše adaptivne resurse. Osoba osjeti da gubi oslonce sigurnosti u samom tijelu, a i uzdrma joj se slika svijeta kao mjesta gdje zna kako će joj izgledati dan i što (otprilike) donosi sutra. Uskoro dolazi i faza u kojoj tuguje za svim onim što (doslovno i simbolično) pojavom oboljenja gubi. Dolazi do porasta anksiozno – depresivnih simptoma, koji su posebno izraženi u fazama pogoršanja bolesti. (Katkad ljudi osjete i olakšanje na postavljanje dijagnoze. Jer, „sad napokon znam što mi je, s čim se borim i što trebam napraviti da budem bolje“. Pogotovo je to onda kad su se bojali da je nešto „još strašnije“ ili kad su ih drugi uvjeravali da su tegobe znak da su pod stresom.)
Sve ove reakcije su prirodni odgovor na visoko stresnu situacije no ako predugo traju, ako osoba „zaglavi“ u rezignaciji i očaju, ili kroničnoj ljutnji i tjeskobi, mogu imati negativan odraz na kvalitetu života i na samo oboljenje. Cilj je postići dobru prilagodbu – tj. prihvatiti realitet oboljenja u vlastiti život, no bez da se u potpunosti identificiramo s oboljenjem.
Zdrav je stav: “Bolest je tu – no ja sam više od same bolesti; ja još toliko toga mogu i jesam. Mogu se radovati i ostvarivati (mnoge) željene ciljeve.” Uz ovakav stav osoba će konstruktivno pristupati tretmanu i naći dobar balans prihvaćanja onog što se ne može promijeniti i aktivnog rada na onome što može mijenjati.
Što je sve izvor stresa za oboljelog?
Kronično oboljenje je kroničan izvor stresa za oboljelog koji se suočava sa raznim problematičnim aspektima samog oboljenja i s njim povezanih životnih promjena.
Sami simptomi bolesti (grčevi, nadutost, učestale stolice, vjetrovi…) neugodni su i frustrirajući, te često osoba osjeća i sram oko njih, što je dodatno optereti. Umor i bol je iscrpljuju remeteći joj dnevno funkcioniranje i zadovoljstvo. Specifične brige i strahovi kod IBD-a su i dobivanje stome, strah od gubitka kontrole nad crijevima, tjelesna stigma…
Drugima je stresniji sam proces liječenja, pa izbjegavaju određene pretrage, strepe u neizvjesnosti iščekujući nalaze ili efekte terapije. Zbog hospitalizacija osjećaju da im je život na čekanju; osjećaju se obeshrabreni, očajni… Kirurški zahvati i operacije stvaraju osjećaj ranjivosti i manjka kontrole i mogu se odraziti na sliku sebe i samopouzdanje.
Ograničenja na osobni i radni život (školovanje, zapošljavanje, roditeljstvo, ostvarivanje važnih ciljeva) nosi brige oko budućnosti, oko profesionalne uspješnosti, te budi svjesnost da je možda potrebno napraviti bolna preslagivanja prioriteta radi uspostave novog stila života.
Osobe mogu osjećati i krivnju i osjećaj manje vrijednosti jer ne mogu u tim periodima obavljati svoje važne uloge kako bi htjeli (npr. kao roditelj). Možda to donosi i promjene u obiteljskoj strukturi, kad npr. odrasli muškarac zbog oboljenja ne može raditi, te se osjeća da ne može ispuniti ulogu „glave obitelji“ ili roditelji počnu djevojku/mladića tretirati kao dijete.
Oboljenje nekima posebno „zaprijeti“ slici o sebi i samopoštovanju – tjelesnosti i osjećaju snage i ljepote tijela, seksualnosti i privlačnosti tijela,. „Smršavio sam, izgubio snagu. Jesam li privlačan partnerici?“ Mlada se supruga možda pita: „Mogu li zatrudnjeti i roditi?“
Bolan je i gubitak nekih ideala i iluzija – npr. o onome na pravo na nenarušeno zdravlje ili iluziji „da se dobrim ljudima događaju dobre stvari“…
Mnoge od ovih teškoća izazivaju teške osjećaje i tište osobu, no ostaju neizgovorene muke o kojima ne priča s drugima, ili ih i sama sebi ne priznaje, a potiskivanje dodatno otežava emocionalno suočavanje sa teškoćama. Zbog svega je toga izrazito važno da oboljeli ima dostupnu pomoć i podršku kliničkog i/ili zdravstvenog psihologa s kojim može otvoreno porazgovarati o svojim dilemama, bolnim i teškim osjećajima koje ima oko raznih aspekata oboljenja ili tretmana, te dobiti potrebnu podršku u suočavanju sa stresom.
Veza stresa i simptoma oboljenja
Okolina katkad, u najboljoj namjeri da pruži podršku izaziva osjećaj dodatne opterećenosti. “Ti sve primaš srcu, moraš malo očvrsnuti…“, kaže u namjeri da obodri, no te poruke samo pobuđuju krivnju i osjećaj manje vrijednosti.
Oboljeli se osjećaju da su percipirani na tragu zastarjelog pogleda na upalne bolesti crijeva kao psihosomatske manifestacije, kad se spominjala “ličnost Crohnaša”, a oboljeli opisivali kao neurotičniji, introvertiraniji, anksiozniji…
Ni stres ni “nervozna ličnost” nisu uzrok oboljenja!
Kronična bolest je kronični izvor stresa i podiže razinu anksioznih i depresivnih simptoma, kao i svaka druga kronično stresna situacija. (Nismo dobili IBD jer smo anksiozni, nego smo anksiozni zbog IBD-a. Ili i anksioznost i sklonost IBD-u imaju dijeljenu ranjivost u podlozi.)
Stres ne uzrokuje oboljenje, no može pogoršati stanje, ne samo kod IBD-a nego i brojnih drugih kroničnih oboljenja. Meta analiza 13 studija (Mikocka-Walus i sur., 2016) pokazala je kako su osobe s IBD-om značajno sklonije doživjeti anksioznost i depresivnost, i PTSP i to posebno tijekom faza pogoršanja bolesti. Povećana je vjerojatnost razbuktavanja IBD-a u kontekstu kroničnog stresa.
Utjecaj stresa se ostvaruje direktnijim biološkim putem ili indirektnijim ponašajnim. Biološkim putem efekti stresa se odražavaju na regulaciju imunoloških i upalnih procesa, kojim mogu utjecati na razna oboljenja (infekcijska, autoimuna, srčana..). Fiziološki stresni odgovor može utjecati na imunološki sistem, doprinijeti upalnim procesima i otežati proces liječenja. Kronična bol, izrazito psihološko opterećujuća, vjerojatno dijeli neke biološke mehanizme sa anksioznosti i depresijom, te i to utječe na višu razinu tih simptoma. Stres svoj negativan efekt ostvaruje i kroz mehanizam utjecaja na ponašanje osobe – koja slabije spava, manje vježba, lošije jede, puši i ne drži se terapije.
Psihološka podrška
Pokazuje se da su psihološke intervencije (posebno kognitivno bihevioralna terapija, hipnoza i pristupi temeljeni na usmjerenoj svjesnosti/mindfulness) učinkovite za širok spektar medicinskih stanja, pa tako i za IBD.
Razgovor sa kliničkim i/ili zdravstvenim psihologom o osjećajima, dilemama, problematičnim obrascima suočavanja pomaže smanjiti stres i depresivno-anksiozne simptome, no i simptome same bolesti. Uz ventiliranje emocija, osoba može usvajati tehnike opuštanja i smirivanja fiziologije, te vještine drugačijeg razmišljanja o teškoćama i mogućnostima suočavanja s njima. Uči kako izići iz začarana kruga negativnih misli i usmjeriti se na pro aktivnija i konstruktivnija ponašanja. Smirujuće imaginacije, relaksacije i reguliranje fiziološke pobuđenosti blagotvorno djeluju na tijelo i um. Psiholog može pomoći osobi da prevlada motivacijske prepreke i uvede ponašajne promjene potrebne za dobar tretmanski tijek (npr. pridržavanje terapije, dijeta, prevladavanje blokirajućih strahova…).
Multidisciplinarni pristupi tretmanu su nužni jer se IBD, kao i druga kronična oboljenja, sve više sagledava kroz bio psihosocijalni model i uzima se u obzir važnost stresa i psihosocijalnih faktora u općem funkcioniranju i tretmanu. Takva cjelovita podrška bi optimizirala tretman i pružila oboljelom intervenciju pravodobno u trenutku kad mu je najpotrebnija, što bi se pozitivno odrazilo na tijek oboljenja i ukupno funkcioniranje osobe.
Kako podržati oboljelu blisku osobu?
• podržite je u redovitim praćenjima, kontrolama i pridržavanju tretmana – bilo kao emocionalna i/ili praktična potpora – otpratite je ili prevezite, čekajte s njom, ohrabrite je. Kad smo u stresu treba nam „ruka podrške“: doslovno (kao fizička prisutnost i ohrabrujući dodir) ili preneseno (kao osjećaj sigurnosti da je netko tu uz nas i za nas)
• slušajte i budite emocionalna podrška – dopustite da izrazi misli i osjećaje oko bolesti, izventilira svoju frustraciju (budite rame za plakanje kad treba, uvažite težinu i frustrativnost situacije, obodrite osobu…). Često nemamo rješenja za ponuditi. Možemo samo biti tu, uz osobu, i dopustiti joj da izrazi što je sve muči u tom trenutku. Potaknite osobu da prepozna što bi joj pomoglo. Možda joj treba zajednička šetnja, odmak, razgovor ili zajedničko sudjelovanje u ugodnoj aktivnosti.
• budite dostupni – osobe se mogu osjećati kao teret. U redu je, kad ste u mogućnosti, ponuditi praktičnu pomoć i podršku osobi u obavljanju dnevnih, i drugih životnih obveza. Potaknite osobu da izrazi što kako je na najbolji način možete podržati.
• poštujte privatnost osobe – ako ne želi pričati detalje, poštujte njen dignitet i privatnost. Ne ispitujte preintimna pitanja. Dopustite da osoba iznese ono što je spremna.
• pokušajte zajedno s osobom biti usmjereni na ono što je pod kontrolom osobe i što još može, a ne samo ono na što ne može utjecati – katkad iz osjećaja bespomoćnosti i krivnje izbjegavamo osobu. Pronađite nove načine i aktivnosti za zajedničko kvalitetno provođenje vremena ili zamjenu za prethodno dijeljene aktivnosti. (Ako više ne možete zajedno igrati nogomet, možda možete neki mirniji sport, ili komp.igricu. Najvažnija je volja s obje strane za druženjem i kontaktom.)
• pomognite joj osnažiti dobru sliku o sebi (često narušenu zbog tj.smetnji, ili teškoća u obavljanju određenih uloga) – pokazite uvažavanje njenih snaga i osobina, te drugih aspekata… Pokažite što cijenite kod osobe. Pokažite da suosjećate zbog borbe koju prolazi, no i da je gledate šire od toga. Imajte zdrava i realistična očekivanja.
• ne namećite svoje ideje, sugestije, prijedloge – oboljeli se osjećaju opterećeni mnogim, često dobronamjernim savjetima (o alternativnim metodama liječenja, prehrani koja „čini čuda“…). Provjerite spremnost osobe da čuje vaše ideje, te ne forsirajte ako osoba nije zainteresirana ili je frustriraju takvi prijedlozi.
• ne opterećujte oboljelog svojim osjećajima i brigama oko oboljenja – sigurno nije lako biti roditelj ili partner oboljelog. Normalno je da brinete i da ste opterećeni, možda katkad i ljuti ako vam se čini da se osoba ne drži preporuka. U redu je (smireno i kad je osoba spremna) razgovarati o onome što vas muči, no na način koji ne optužuje i ne izaziva opterećenje oboljeloj osobi. Pokušajte biti optimistični i ohrabrenje. Inače se oboljeli može osjećati krivo i skrivati od vas svoje osjećaje.
Katkad je teško biti osoba pored. Pratite i uvažite vlastite osjećaje, te osigurajte podršku za sebe, za trenutke kad ste i sami preplavljeni, tjeskobni i iscrpljeni. Kad ste mirniji, osnaženiji i sabraniji – moći ćete pružiti kvalitetniju podršku i samom oboljelom.
Znaci da se teško nosite s oboljenjem i da je potrebno da potražite psihološku podršku:
• Iz straha i brige ili nepovjerenja ignorirate upozorenja liječnika i zanemarujete ili izbjegavate tretman i kontrole
• Često ste ljuti, ogorčeni i žalite za “propuštenim”
• Kronično ste napeti, uznemireni i tjeskobni
• Teško prihvaćate oboljenje, obeshrabreni ste i potišteni
• Ne nalazite zadovoljstvo ni užitak ni u čemu
• Pasivizirali ste se i povukli od drugih
• Potpuno ste “u bolesti” – okupirani ste oboljenjem, te ono upravlja vašim životom, odlukama i nemate život van toga
LITERATURA:
Baum, A., Revenson, T. A., & Singer, J. E. (Eds.). (2001). Handbook of health psychology. Lawrence Erlbaum Associates Publishers. https://doi.org/10.4324/9781410600073
Mikocka-Walus A, Knowles SR, Keefer L, Graff L. Controversies Revisited: A Systematic Review of the Comorbidity of Depression and Anxiety with Inflammatory Bowel Diseases. Inflamm Bowel Dis. 2016 Mar;22(3):752-62. doi: 10.1097/MIB.0000000000000620. PMID: 26841224.
Rice, V. H. (Ed.). (2012). Handbook of stress, coping, and health: Implications for nursing research, theory, and practice (2nd ed.). Sage Publications, Inc.
Sherkin-Langer, F. (1992). If this is a Test, Have I Passed Yet?: Living with Inflammatory Bowel Disease, Toronto Public Library.
Ostavite Komentar